Juče smo učestvovali na Prvenstvu Srbije u kros-triatlonu. Vreme ni najmanje nije obećavalo – jaka kiša nas je ispratila iz Beograda, pratila usput i dočekala u Kragujevcu. Ipak, znamo zašto smo došli: da steknemo nova iskustva i oprobamo se, prihvatimo izazov i vidimo na čemu smo.

A bilo je negodovanja – te ne bi da plivaju u jezeru, te ne bi da voze bicikl po blatištetu, te mrzi ih da trče… Poziv sudija na start je okončao sva premišljanja, nedoumice i strepnje – tu smo gde smo, došli smo da učestvujemo, da damo sve od sebe i izborimo se za plasman.

Juriš! Prohladna voda koja parališe mozak i abolira sve što smo naučili u vezi sa tehnikama plivanja, dok oštar povik trenera sa obale ne ulije sigurnost i „prizove pameti“. Blato koje blokira kočnice i menjače, zbog kojeg padamo. Blato koje tera da zastajemo i uklanjamo ga sa točkova, koje prosto ne dozvoljava da vozimo bicikl onako kako smo navikli – lagano i bez zastoja. Guramo bicikl, vučemo ga, mučimo se. I drugi to vide, pa povremeno stižu ponudeposmatrača i navijača da pomognu. Ipak, treneri su usadili moralne principe: trka mora da se dovrši pošteno, bez pomoći sa strane. Nema varanja. Guraj, vozi ili odustani. A nikom ne pada na pamet da digne ruke, samo ih brine da ne naprave glupost i dobiju penale.

I onda sledi trčanje. Umorni, iznemogli, ali ne i posrnuloh duha. Jasno je da je kraj tu negde, najteže smo pregurali, može još i to trčanje da se izdrži. I idemo: gore-dole, gore-dole… kroz šumarak, prebrojavamo krugove koje treba preći, cilj je blizu.

Svih 11 prijavljenih dovršavaju trku (desetoro dece i trener). Neki su se okitili i medaljama, a svi su pobednici u borbi sa sobom u okolnostima u kojima su se našli. Od srca čestitamo svim učesnicima!